Kada su se u bijegu pred Turcima arbanaški izbjeglice doseljavali u Zadar - a postoji čak i pretpostavljeni datum kada se to zbilo: između 10. i 31. svibnja 1726. - sa sobom su donijeli svoja sjećanja i legende. Donijeli su svoje pučke napjeve, melodije i jezik. Možda i poneku svetu sličicu, raspelo. Bili su nepismeni, jer sav je svijet u ta doba, osim onih nekoliko probranih, bio nepismen, tako da njihovo blago uglavnom nije moglo biti sačuvano. U sljedeće dvije-tri generacije, ili čim umru posljednji koji se živo sjećaju egzodusa, ishlapit će i iščeznuti stare legende. Praunuci će odbaciti pradjedovska sjećanja na stari zavičaj, jer će im se učiniti da ih upravo ona, ta sjećanja, čine stranim i nepripadajućim pokrajini i gradu njihova rođenja. I tako će već u sljedećem stoljeću ostati upamćeno samo ono što je, eventualno, pribilježio neki prilježan crkveni ljetopisac i kroničar, koji je propovijedao i živio među tim svijetom.
Napjevi će, naravno, biti trajniji od legendi. Ljudi pamte rime i stihove. Tome rime i stihovi u vremenima nepismenosti i služe. U njima je iskustvo zajednice tako formatirano da se lako prenosi s generacije na generaciju. Melodije se, međutim, gube i mijenjaju. Po logici i diktatu pjesničke stope nove melodije zamjenjuju stare. Nije to zato što, suprotno vjerovanjima entuzijastičnih glazbenih prosvjetitelja i nastavnika muzike, neki ljudi naprosto nisu muzikalni, nego je zato što se melodija među narodom doživljava kao javno dobro, kao nešto što je svačije. I onda im bude milo svoju staru pjesmu ponoviti novom, modernijom i današnjem iskustvu bližom melodijom.
Jezik je, međutim, sačuvan. I to je čudo, lijepo čudo. Zadarski Arbanasi su, naime, jedna mala zajednica s vazda žive granice romanskoga i slavenskog svijeta, koja je stoljećima, pa sve do pred naše dane, dijelila grad od zaleđa. Dva su jezika, talijanski i hrvatski, tu predstavljala ne samo dvije kulture, jednu pismenu i drugu (uglavnom) nepismenu, nego i dvije sučeljene društvene klase, dvije međusobno razdvojene kulture, dva života koji su vodili na dvije različite strane. Između njih, Arbanasi su bili ona malena zajednica, kakvih je bilo i drugdje, koja bi se, strateški mudro, priklanjala jednima ili drugima, tražeći način da preživi. I sav im je identitet bio u jeziku. Koji nitko osim njih stotinama kilometara naokolo nije razumio. Bio je to jezik njihove intime.
Dina Bušić i Melita Ivković stižu da tristo godina po dolasku Arbanasa u Zadar odsviraju i otpjevaju njihove pjesme. U tome će ih ispratiti Miroslav Tadić i Yvette Holzwarth, te Edin Karamazov, pa će se slušatelj naći pred malom zagonetnom muzičkom kutijom, koja je dvostrukim ključem zaključana. U njoj je jezično i kulturološko iskustvo zadarske arbanaške zajednice, ali, s druge strane, i iskustvo nekih baka i djedova, koji čuvaju sjećanje na ono posljednje vrijeme - vjerojatno malo prije i malo poslije Drugoga svjetskog rata - kada su se arbanaške pjesme još rađale i prerađivale. Poslije toga nastupa zaglušujuće doba radijske, televizijske i gramofonske unifikacije glazbe i brisanja svih lokalnih i manjinskih sjećanja i iskustava.
Ono što čujemo sa sobom nosi vrlo daleke odjeke Balkana, duh i melodiju međuratnih talijanskih kancona, ritmove dječjih brojalica i uspavanki, ugođaje svečanih pjesama što se pjevaju na dan kada zajednica slavi svoga sveca zaštitnika… Samo je dijelom tu riječ o naslijeđu, a mnogo više o potrebi da se očuva dar i talent nasljeđivanja, da se nadopunjuje i nadograđuje to veliko iskustvo malenog arbanaškog svijeta. Uzbudljivo je čuti kako i čime Dina, Melita, Edin, Yvette i Miroslav nadopunjuju i nadopisuju arbanaško glazbeno iskustvo, i kako u ona prazna mjesta i sive zone zaborava upisuju vlastitu interpretaciju, estetsku vjeru i fascinaciju. Ovo je glazba živoga iskustva, a ne nejasne ili pretpostavljene glazbene prošlosti, u koju su upisane riječi i uglavnom jednostavne prozodijske forme jednoga tajnog jezika. Osim što to jest mali spomenik onome nježnom blagu koje je svibnja 1726. dopremljeno u Zadar, riječ je o dvostrukom daru nama današnjima. Zadarski Arbanasi dobili su svoju malu pjesmaricu, koja je, među ostalim, i podsjetnik koliko im je, pogotovu danas, važno učiti i znati svoj stari jezik, a mi ostali dobili smo na dar zadarske Arbanase i njihovu kulturu kao blago svojega blaga, dušu svoje duše.
I na kraju nešto sasvim osobno: ovaj je slušatelj pjesme svaki put slušao s onom vrstom ganuća kakvo bi osjetio knjižničar Aleksandrijske biblioteke da je iz vatre uspio spasiti barem jednu jedinu knjigu. Prvi put bilo je tako, i sljedećih dvadeset slušanja opet isto. I kada sam već zaboravio što slušam, svejedno sam bio ganut. U mom svijetu to znači da je riječ o dobrim pjesama, o glazbi živoga svijeta, o snažnoj i istinitoj interpretaciji koja prekoračuje stoljeća, i pritom ostaje krajnje intimna.
Miljenko Jergović
Po majci sam Arbanaška. I baka i djed su Arbanasi. Stipčević, Matešić, Perović - to su prezimena mojih predaka. Jednog pradjeda su zvali Kire. Nije imao sluha, ali je imao snažan glas. Na misi je nedjeljom glasno svaki put pjevao drugu, svoju melodijsku liniju Kyrie eleison. I tako je postao Kire. Drugog su zvali Fjaka. Ne treba objašnjavati zašto.
Najljepša sjećanja iz djetinjstva vežu me uz procesiju u čast Gospe Loretske u Arbanasima, u kojoj sam sudjelovala s velikom radošću. Tada bi nam teta Marija, dobroćudna organizatorica svih događanja u crkvi, oblačila haljine. Naravno da sam sudjelovala najviše zbog te bijele haljine, blještavog vjenčića, košarice pune ružinih latica koje bih prosipala po cesti hodajući iza Gospe. Svaki bih se put osjećala uistinu posebnom, jer svi bi se divili mladosti i ritualu, a stariji bi me znali priupitati čija sam. Odgovorila bih im - Fjakina i Kirina, iako nisam stigla upoznati ni jednog ni drugog pradjeda.
Arbanaški se u kući bake i djeda - koje smo zvali baba i dida - govorio samo kad su posrijedi bile svađe, tajne, priče koje mi mali ne bismo smjeli čuti. Znali smo tek neke riječi i, naravno, sve psovke. Osim babe i dide, arbanaški je od ukupno triju kćeri govorila i razumjela samo najstarija, moja mama. S obzirom na to da je obitelj živjela s druge strane pruge, to jest izvan užeg dijela Arbanasa, mama i njezine sestre igrale su se s djecom iz grada, koja bi im se rugala kad bi razgovarale arbanaški. Tako je arbanaški govor u našoj kući bivao pomalo zatomljen. Ostao je rezerviran samo za babu, dida i moju mamu u kriznim situacijama.
Mnogo godina poslije, 1999., nakon rata, preseljenja u drugi dio grada i cijelog niza nimalo ugodnih događaja koji su me udaljili od Arbanasa, kao studentica muzikologije dobila sam zadatak provesti istraživanje, snimiti izvođače i napisati seminar s temom iz svojega rodnog kraja. Kako je baba Ermana uvijek imala sluha, sjetila sam se da bih je mogla zamoliti da mi otpjeva neku arbanašku pjesmu (ako one uopće postoje, jer tada nisam ništa o tome znala). Dida sam u tom pogledu zaobilazila u širokom luku jer, nažalost, kao ni njegov otac Kire, nije bio od koristi. Baba me iznenadila. Svojim tankim, finim lirskim sopranom otpjevala mi je pjesmu Zogu i verës. Najstarija je to pjesma koju poznaju zadarski Arbanasi. Jednostavna melodijska linija prati tekst u kojem proljetna ptica pjeva o Arbanasima. Naučila me i pjesmu Jam Arbëneš koja je nastala prema načelu kontrafakture. Tekst na arbanaškom potpisan je pod melodiju talijanske pjesme. Kad se u vrijeme vladavine Italije od 1920. do 1945. u Zadru pjevalo na talijanskom Son' Zaratin (Ja sam Zadranin), Arbanasi su pjevali Jam Arbëneš (Ja sam Arbanas).
Baba Ermana, koja je ostala siroče u svojoj petoj godini, nije ni mogla znati više pa me uputila na svoju tetu, Klaru Maziju. Ona i njezine kćeri (Ana Modrinić, Fernanda i Eda Mazija) otpjevale su mi pjesmu Me ofičala. Sjećam se kako smo se sve smijale kad su mi je prevele. Upravo te dvije pjesme na ovom albumu odlučila sam spojiti jer su kratke i nisu cjelovite (ako su ikad bile), a vrlo se zgodno tematski nadovezuju. Pjesma Me ofičala je zgodna minijatura Zadra poslije Drugog svjetskog rata, kad Arbanaške u najlonskim (tada skupim) čarapama ne žele izlaziti s Arbanasima, nego s oficirima, i za njih se žele udati. Jam Arbëneš, pak, donosi pjesmu ponosnog Arbanasa, muškarca vruće krvi, vjernika koji ide u crkvu i slavi Gospu, upravo kao kontrast oficirima za kojima Arbanaške žude. Originalni tekst te pjesme pjeva o Arbanasu koji svake noći kući dolazi pijan. Plemenitiju verziju koju izvodimo dobila sam od svojega profesora solo pjevanja Marija Petanija kad sam vodila žensku klapu Arbanaške jer, kako je rekao profesor Petani, kako bi to izgledalo da žene pjevaju o pijanim Arbanasima!
Dida Ante, kojega su svi znali po nadimku Čarli jer je bio komičan kao Charlie Chaplin, rekao mi je da moram posjetiti njegova vjenčanog kuma, ujedno i babina rođaka Petra Učija Perovića. Lala (tako zovemo sve tetke, stričeve, barbe) Uči je svojevrsna legenda arbanaškog crkvenog Zbora Vicko Zmajević u kojem je svojim baritonom, ali i snagom pokretača i organizatora, obilježio zlatno doba toga glazbenog tijela. On mi je otpjevao pjesmu Bërbili. Tek jedna strofa, u kojoj se od četiri stiha dva melodijski ponavljaju, činila mi se neupotrebljiva. No kad smo već počeli raditi na projektu, Miroslav Tadić mi je rekao da ga melodija neodoljivo podsjeća na sevdalinku Anadolka. Nakon kratkog istraživanja, pronašla sam da upravo tu pjesmu tematizira dokumentarni film Čija je ovo pjesma bugarske redateljice Adele Peve. Naime, ta pjesma, koja se pjeva od Bliskog istoka preko cijelog Balkana, u Turskoj, Makedoniji, Bugarskoj, Grčkoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Albaniji, poslužila joj je da istakne besmislenost međunacionalne mržnje. Upravo zato pjesmu sam odlučila posložiti od tri dijela: arbanaškog (Bërbili), bosanskog (Anadolka) i turskog (Üsküdar'a gider iken). Turska verzija najvjerojatnije je najstarija poznata, a prema nekim izvorima, još prije Turaka tu su pjesmu pjevali i sefardski Židovi.
Lala Uči me zatim uputio Ani Perović koja je upravo kao i on bila legendarna pjevačica arbanaškog crkvenog zbora, sopranistica koja je godinama lirskim glasom izvlačila najviše tonove u vrijeme misa i nastupa, ali i čak pri snimanju LP ploče Zbora u izdanju Jugotona 1979. Ona i Nino Relja, u čijoj smo se kući družili u svrhu snimanja materijala, otpjevali su mi prekrasnu autorsku pjesmu arbanaškog tenora, opernog pjevača i glazbenog urednika na Radiju Zagreb, Dara Kalmete – Netët iz 1956. godine. Dali su mi i note koje je netko davno nevješto ispisao (pjevana melodija i ritam nisu u skladu s napisanim). Radi se zapravo o nokturnu, dirljivoj ljubavnoj pjesmi optočenoj bojama noći, neodoljivo sličnoj portugalskom fadu, upravo zbog nevjerojatno velike tuge koju je lala Daro tako vješto osmislio, i u melodiji i u tekstu. Ana Perović otpjevala mi je i ljubavnu pjesmi o Vani, Milu i Jaku, Ni merje kam Vana. Pjesma govori o dogovorenom braku, a svojom melankoličnošću priziva univerzalne osjećaje: tugu, sjetu i ljubavnu bol. Nino Relja i Ana Perović za kraj su me naučili pjesmu Arbëneši vendi tem. Kad su je otpjevali, odmah sam prepoznala da se radi o melodiji preuzetoj iz napolitanske pjesme Torna a Surriento. Tekst slikovito opisuje Arbanase s mikrolokalitetima Karma i uvala Bregdeti, a napisao ga je Bruno Morović Grišpa 1956./1957. odlazeći zauvijek u Italiju. Napolitanske pjesme, ali i talijanske arije, osobito one Giuseppea Verdija, često su se pjevale u našoj kući. Jedini je problem bio što je tekst najbolje znao moj dida bez sluha, Čarli. No bio je tako strastven kad je pjevao glasno, baš poput svojega oca, na kraju obiteljskog ručka, nakon nekoliko čašica, i tako zabavan kad je na lošem hrvatskom pričao o svojim odlascima na operne predstave u Teatro Verdi.
Dugo godina nakon što sam snimila svoj materijal, 2017., obratila sam se Bernardu Kotlaru o kojemu sam čitala u novinama. Taj strastveni sakupljač arbanaške baštine i sin vrsne pjevačice Lidije Kotlar, čije je izvedbe nekih od ovih pjesama snimio, poslao mi je dječju pjesmu So edua nanen u izvedbi Palme Pedišić (r. Nikpalj) koju smo svi zvali teta Palmica. U ovom nizu rugalica, ljubavnih i pastoralnih pjesama, upravo je nedostajala jedna takva!
Dvije pjesme s ovog CD-a nisu pjesme zadarskih, nego talijanskih Arbanasa. Naime, stotinjak godina prije seobe Arbanasa u Zadar, prema Italiji su krenuli brojni kršćani s područja Albanije. I oni se zovu Arbanasi i njeguju izuzetno bogatu tradicijsku kulturu i jezik. Odabrala sam dvije najljepše! Moj e bukura More govori o tuzi talijanskih Arbanasa za svojim krajem (More / Moreja – Peloponez, poluotok s kojega mnogi od njih potječu) i Ishjë një ditë të mojit majit, ljubavnu pjesmu pastoralnog ugođaja koju i danas rado pjevaju talijanski Arbanasi.
Ovaj projekt ne bi ugledao svjetlo dana da nije bilo niza slučajnosti, nepredviđenih i neplaniranih okolnosti. Maximilijana Barančić (r. Karuc), strastvena promicateljica arbanaške kulture, pozvala je Melitu i mene da za prigodu predstavljanja njezine knjige 2017. u Gradskoj loži pripremimo nekoliko arbanaških pjesama. Osmislile smo par pjesama uistinu na brzinu, tek u par dana. Reakcije publike bile su prekrasne. Mnogi stari Arbanasi u suzama su čestitali, moja mama je pucala od ponosa, a meni je najviše značila reakcija moje glazbene partnerice Melite. Upravo mi je ona osvijestila činjenicu da u rukama već dvadeset godina držim nešto uistinu vrijedno, nešto što možemo zajedno razviti i obogatiti vlastitim duhom i glazbenom invencijom.
Dina Bušić
Imam tu naviku da sanjam gradove. Naravno, oni su u snovima uvijek drugačiji, malo ih prekrojite po svome. Proputovala sam mnogo gradova. Sudbina glazbene profesije ne daje vremena za duge boravke, nego nastupajući tamo otvorite svoju dušu i zauzvrat upijete dio duše toga grada, koju onda na povratku analizirate u mašti i snovima. No od svih gradova najčešće sam sanjala Zadar, grad koji sam napustila s 15 godina, dok mi unutarnji glas nije rekao: nemoj samo sanjati Zadar, vrati se živjeti tamo.
Zadar je grad po mjeri čovjeka, a Arbanasi se mjere šetnjom od Kolovara do Punte Bajlo. Točno u duljinu te večernje šetnje uz more stala je naša priča, kad smo Dina i ja Miroslavu Tadiću ispričale da bismo snimile pjesme njezine bake, a on je negdje kod kuće starog Fjake, Dinina pradjeda, pitao: "A mogu li ja svirati s vama?"
Kako na gitari obraditi te melodije, koje su dio moga grada, ali njegove gotovo nepoznate prošlosti? Kad nabrojim utjecaje, što mi je sve bilo na umu, ispada da je to nekakva čarobna zvučna podloga mog života – od Ville-Lobosa i literature za klasičnu gitaru, preko Stravinskog i Pulcinelle, Brittenovih obrada engleskih pjesama, do portugalskog fada, projekata rane i tradicijske glazbe Edina Karamazova, Tadićevog iskrenog pristupa folkloru te fragmenata mojih skladbi za gitaru koje sam potajno pisala još od djetinjstva - prilično neobična kombinacija, baš kao što je i ovaj grad posebna nakupina krhotina prošlosti čije slojeve doslovce možete iskopati među kamenčićima na plaži. To je moja posveta Zadru, gradu u kojem živim i u kojem sanjam.
Melita Ivković
